Nije baš da vodim evidenciju, zapravo je ne vodim nikako, ali sam siguran da je jedna od mojih prvih kolumni nosila naslov "Lijepe li su mostarske fasade!".

Ima tome i desetak godina, bio sam veoma razočaran izgledom mostarskih zgrada i općenito tim favelastim izgledom grada, koji ti ruši svaki entuzijazam i brutalno te spušta s visina sanjarenja u blato ovdašnje realnosti. Pisao sam tada sve što bih napisao i sada, i to je najgore u čitavoj ovoj priči. Deset godina kasnije stanje nije bolje. A svi smo, pa i zgrade, deset godina stariji.

Favela, favela, zašto me nisi htjela?

U međuvremenu se tek povećao broj zgrada koje su "utoplile" zidove. No, način na koji su nove fasade stavljene samo je još jedan prilog za priču o našoj kolektivnoj propasti. U tranzicijskom otkupu i kupnji stanova negdje u sivoj zoni vlasništva ostala su, reći će vam mnogi, parkirna mjesta, ali se zaboravlja kako su u maglovitoj raspodjeli vlasništva i odgovornosti ostala i pročelja zgrada.

A pročelja su, da ne zaboravimo - fasade, balkoni i otvori. U čudnom oblaku (ne)odgovornosti su i zgrade u kompletu, što će se najbolje vidjeti kad budu zrele za rušenje ili totalnu rekonstrukciju, a to vrijeme doći će mnogo ranije nego mislite, jer mnoge mostarske zgrade galopiraju prema stoljeću postojanja.

Naravno, nakon što smo svjedočili tranzicijskom otkupu i kupnji stanova, teško je danas ljudima, koji su u međuvremenu postali vlasnici nekretnine, oduzeti pravo na utopljavanje stana putem nove fasade. To im nije osporio niti Grad, pa zašto bih ja? Ali je činjenica da je Gradsku upravu sve ove godine savršeno boljela ona stvar u muškom međunožju za mostarske fasade. Kao i za sve drugo vezano uz zgrade u gradu.

Šatirani grad je zadovoljan sobom, strukture ga dobro furaju

Nijemo su promatrali kako građani sami uzimaju stvari u svoje ruke i pozivaju razne izvođače radova da im utopljavaju zgrade. Da im mijenjaju otvore, ustakljuju balkone. Kako kome paše i uglavnom svaki na svoju ruku.

Zato imamo bizarnu situaciju da postoji puno zgrada u Mostaru koje su potpuno narušile originalnu arhitekturu, izbijenih otvora i različito ustakljenih balkona izgledaju poput krezubih, oronulih kolosa, te svakom posjetitelju Mostara odmah daju do znanja o kakvom gradu se radi. Što bi se reklo, tko nas je kleo, nije dangubio! A tko prima plaću da se brine, danguba!

Stari Gali su se plašili samo jedne stvari – da im nebo ne padne na glavu. Mostarci su, kao epilog vlastitom bitku i probitku, u strahu da im s neba ne padne fasada. Koja je često loše postavljena, ili je optimistično postavljena, ili ima toliko prepusta da su je voda i vjetar već toliko nagrizli da se čeka samo jedan jači nalet bure da ju odnese...

Kolio je burac nadležne u Gradskoj upravi (ili koji se samo tako pišu) za to imaju li te firme koje se bave fasadama certifikat, znaju li, kakva im je kvaliteta radova i postoji li ikakva garancija na radove. Vjerojatno je i dobar dio uposlenika Grada učinila to isto, bili su dio akcije stavljanja fasade na svoju zgradu.

Drži vodu dok majstori odu

Možda su neki bili i protiv toga u svojoj zgradi i jedni su od onih koji su bojkotirali i sada imaju prepust pod nogama i nad glavom. No, kao što vidite, nitko se nije pitao može li se staviti pod kontrolu, harmonizirati, usuglasiti i kapitalizirati na nivou Grada ta potreba da se zgradama utople fasade.

Čast onima koji su radili kvalitetno, ali, zapravo, Grad se sve ove godine nije potrudio uspostaviti bilo kakve norme za fasadiranje zgrada, nisu se udostojili oformiti niti nekakvu komisiju, davati jasne i glasne suglasnosti, obustaviti radove ukoliko nisu po propisu i, dakako, preuzeti odgovornost za certificiranje izvođača i garanciju kvalitete radova.

Ono što imamo je slika grada u kojem gotovo da i nema zgrade u kojoj je fasada odrađena kako treba, od prvog do zadnjeg kata. Uvijek je na zgradi po nekoliko prepusta, odnosno stanova u kojima je domaćin odbio biti dio zajedničke akcije, jer, recimo nema love ili se posvađao sa ostalima ili iznajmljuje stan studentima ili iznajmljuje stan na dan, pa ga, eto, baš zaboli briga za utopljavanje.

Ono što imamo u ovom gradu su često raznobojne fasade, jer se novi vlasnik, recimo, nakon što stari nije htio, odlučio sustići ostale koji su fasadu stavili prije pet godina, pa je sad na svoju ruku dodao svoj dio. Ali, eto, supruga ne voli bež, hoće rozu boju.

Grad se događa nekom drugom

Pa onda na zgradi imaš originalnu bijelu, koja je u međuvremenu postala sivo – crna, pa onda bež, pa rozu, a onda je i ona s drugog kata odlučila obojati svoj dio u jarko žutu! Negdje bi to bila umjetnost, ali ovdje je čisti dokaz nekulture zajedničkog življenja, a kako riba vazda smrdi od glave, zna se gdje je krivac za sve ovo.

Grad Mostar šuti i gleda. Što se ozbiljnom gradu, kad je vizura grada u pitanju, nije smjelo dogoditi. No, Mostar i ozbiljnost ne idu skupa već odavno. Evo, recimo, od onoliko ljudi koji svaki dan tamo dolaze na posao, od onoliko šefova i namještenika, kako nikome u Gradskoj upravi nije palo na pamet pokrenuti gradsku inicijativu da se te fasade konačno riješe i usuglase?

Hoće li svanuti dan da na Gradskom vijeću netko ozbiljno predloži, a drugi jedva dočekaju inicijativu da se Mostar ofarba, okreči, utopli i zaštiti od bure kako to nalaže razum, dobra volja i smisao zajedničkog življenja?

Kako nikome, u stanci između dvije kave, doručka i bruncha, nije palo na pamet da se povuku neke mjere, da se napravi široka akcija? Da se povuku neke pare iz europskih fondova za jednu nadasve korisnu, humanu i ideju koja treba jednom turističkom gradu koji ne želi biti grad favela i otužnih fasada, neujednačenih otvora i različito ustakljenih balkona, nego grad svjetlosti i bjeline?

Duni vjetre...

Mogu se ja pitati do sutra, ali odgovor će uvijek biti isti – dok nam ne dođe netko sa strane, s inicijativom i lovom, dok ne susretne par entuzijasta iz nekog NGO-a ovdje, pa dok ne zakucaju više puta na vrata Grada, ništa se neće dogoditi.

Stoga ne čudi što se u vrijeme bure najbolje skloniti i ne izlaziti nigdje. Parkirati auto daleko od fasada i gledati da tvoj hod gradom bude poput hoda na prvoj liniji Bahmuta. Jer, baš kao onaj snijeg, što ne pada da pokrije brijeg, tako i bura ovdje puhne da svaka zvjerka ostavi svoj trag. A, vjerujte, padnete li kao žrtva zvijeri, pravda neće biti zadovoljena. Jer, evo da vas pitam, znate li tko je odgovoran ako vas poklopi fasada? Ili, u tek nešto boljem slučaju, ako vam poklopi automobil?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.